Prema shareholder pristupu, poduzeća se usredotočuju isključivo na jednu interesno utjecajnu skupinu: dioničare. Javnost je razvila ovu svijest kada je Milton Friedman objavio članak u New York Timesu u kojem se navodi: “Postoji jedna i jedina društvena odgovornost poslovanja – koristiti svoje resurse i baviti se aktivnostima osmišljenim za povećanje svoje dobiti sve dok ostaje u skladu s pravilima igre, (…) sudjeluje u otvorenom i slobodnom nadmetanju bez obmane ili prijevare. ”
Iako se stajalište usmjerenosti na dobit bez obzira na druge dionike u velikoj mjeri smatralo legitimnim, ono je pokrenulo javnu diskusiju u narednim godinama. Danas je Teorija dionika stekla široko prihvaćanje. Otkako je započela rasprava o ulozi dionika, filozofija strateškog upravljanja promijenila se iz kratkoročne profitabilnosti iz samog poštivanja pravila igre do integrativnijeg pristupa, razmatranja interesno utjecajnih skupina i suočavanja s njihovim potrebama.
Poduzeće je društveno-ekonomski sustav. U ovom sustavu okupljaju se različite skupine s različitim interesima i zadatak je uprave uravnotežiti njihove interese.
Svaka grupa daje svoj specifičan doprinos poduzeću i zauzvrat ima potraživanja od poduzeća. Prema modelu interesno utjecajnih skupina, uprava ima zadaću objediniti njihove interese u “mirovnim pregovorima” i omogućiti svima da na odgovarajući način sudjeluju u djelovanju i uspjesima društva.
Carroll i Näsi (1997) opisuju interesno utjecajno skupine kao “(…) bilo kojeg pojedinca ili grupu koja utječe ili je pod utjecajem organizacije i njezinih procesa, aktivnosti i funkcioniranja”. Nasuprot tome, Jones (1999) definira interesno utjecajno skupine kao “skupine i pojedince koji imaju moć utjecati na uspješnost poduzeća i/ili udio u uspješnosti poduzeća”. Clarkson (citiran iz Friedman i Miles, 2006) dodaje da interesno utjecajno skupine također “preuzimaju određeni oblik rizika kao rezultat ulaganja određene vrste kapitala, ljudskog ili financijskog, nečeg vrijednog, u poduzeće (…) (ili) su dovedeni u opasnost zbog aktivnosti poduzeća. ”
Prema Starik-ovom (1993) stajalištu da su interesno utjecajno skupine “bilo koji prirodni subjekt koji utječe ili je pod utjecajem organizacijske uspješnosti”, priroda i okoliš također se mogu promatrati kao dionici koji doprinose organizacijskoj uspješnosti i traže određeni udio.
Koncepti, kao što su Tripple Bottom Line (Elkington), održivi razvoj, nekoliko pristupa društveno odgovornom poslovanju i ciljevi održivog razvoja, trebali bi voditi organizacije prema otpornom i održivom poslovnom ponašanju.